Kada su me natjerali da napišem ovaj tekst (hvala Stana i Marija) nakon dosta vremena sam pokušao pogledati ovaj sport iz kuta nekog početnika.
Jedan od razloga je samoobrana. Thai i kickboxing su kontaktni sportovi koji dosta vjerno preslikavaju stvarni sukob. Polaznici se od samog početka treninga susreću s pojmom udaranja u oba smjera, kako zadati udarac, ali što je ponekad i važnije, kako primiti udarac. Naravno, neki neželjeni ulični sukob ima svoje zakonitosti koji se značajno razlikuju od pravila sportske borbe. No važna vještina stečena sparingom je brza prilagodba na nepredviđenu situaciju, tako da se većina vježbača može uspješno snaći u neželjenoj situaciji. Htio bih samo naglasiti da ne propagiramo nasilje niti fizički sukob već naprotiv, jedan od postulata treninga je i izbjegavanje sukoba kad god je to moguće, a ovdje govorimo o hipotetskoj situaciji kada to NIJE moguće.
Drugi dominantan razlog je opće prihvaćena formulacija koja Thai boxing i Kickboxing svrstava u sam vrh tjelesnih aktivnosti po potrošnji energije u sat vremena treninga i gdje se proporcionalno razvija mišićna snaga, fleksibilnost i izdržljivost, što ovakav trening čini vrlo učinkovitim u oblikovanju tijela. Kroz tehnike sporta vrlo učinkovito se kanalizira stres i postiže bolja mentalna ravnoteža.
No to je nešto što nas ponuka na dolazak, ali što nas tjera da ostanemo?
Sada govorim o osobnom iskustvu i onomu što sam u razgovoru od svojih polaznika saznao.
Nakon nekog vremena provedenog u dvorani, polaznici se obično razdvajaju u dvije grupacije: 1. koja trenira za natjecanje i 2. koja trenira iz čiste ljubavi prema sportu. Jedni i drugi vrlo brzo postaju svjesni da su ograničenja najčešće samo psihološki okviri koji su nam nametnuti. Ukoliko uložimo dovoljno vremena, granice na treningu se počinju pomicati. Ono što je nekada bilo zastrašujuće odjednom postaje normalno, a ono što je još prošli tjedan boljelo sada je samo izblijedjela slika. Postajemo svjesni mentalne snage koju posjedujemo. Odjednom smo svjesni da možemo potisnuti strah i da donekle možemo kontrolirati i bol.
Jesmo li superljudi? Nismo 😁 ali sada smo malo posebniji. Samopouzdanje koje smo izgradili preslikava se i na druge sfere našeg života čineći da se osjećamo dobro.
Moja česta rečenica koju izgovaram borcima je ta da još nitko nije naučio boksati, a da ponekad nije izvukao deblji kraj na sparingu. I doista, šokantno je kada vas u sparingu spuste na zemlju. Kada od pozicije u kojoj sve znate i kada ste nepobjedivi dođe do situacije kada jedva čekate da agonija prođe 😊..
Gdje je vrijednost u tome? Vrijednost je u činjenici da shvatite da poraz kao kategorija ne postoji. Da se naučite nositi s pogreškom i da ukoliko zapnete i uložite više truda u vaš trening, već možda slijedeći put vi budete dominantnija strana u sparingu.
Naučite podnijeti poraz. Napravite analizu pogreške, korigirajte ju i implementirajte na pravilan način. Životna škola ili samo sparing, prosudite sami?!
Na kraju još jedna, po meni možda najbitnija stavka, a to je druženje. Radim kao trener već 31. godinu i još uvijek me fascinira razina povezanosti i prijateljstva koja se razvijaju među nekim članovima kluba. Neki ljudi postaju prijatelji iako dolaze iz posve različitih socioloških okruženja i naizgled, osim thaiboxinga, nemaju nikakvih dodirnih točaka. Na kraju krajeva, u ringu je posve nevažno jeste li profesor, bankar, vozač, policajac ili teta iz vrtića, važno je samo dobro odraditi do kraja runde.