1. Nemam vremena!

2. Ne da mi se!

3. Umoran sam!

4. Počinjem od ponedjeljka!

5. Kad „smršavim/skupim malo konde“ pridružit ću se grupi

6. „Nemrem naći frenda/icu koji će sa mnom, a neugodno mi je samom/oj“

7. „Dobit ću previše mišića pa više neću biti ženstvena“

8. „Pronašao sam super tutorial pa ću raditi s frendom“ 9. „To je opasan sport, istući će me na prvom treningu“

10. Tamo su neki „sumnjivi tipovi“ Svi vas nagovaraju da se aktivirate i učinite nešto za sebe, no umjesto benefita odlučili smo vam ponuditi 10 najčešćih razloga za nedolazak na trening.

Pa krenimo redom…

1. Nemam vremena! Nažalost, dnevni ritam je za većinu postao nemilosrdan no pažljivijim planiranjem vremena gotovo svi bi mogli osloboditi nešto vremena za sebe. U konačnici, radi se o 6 sati s dolaskom i odlaskom od potencijalnih 168 sati u tjednu. 2. Ne da mi se! Stav u kojem vam se ne da pomaknuti odaje, nažalost, stanje duha u kojem vam je bilo kakva aktivnost nužna. Ne govorimo sada o nekom specifičnom sportu već o ljudskoj potrebi za kretanjem. Različitost sportova i fizičkih aktivnosti omogućava nam da svatko pronađe za sebe nešto što ga veseli. Serotonin koji nam je nužan za psihičko zdravlje luči se vježbanjem i ne diktira ga sportska aktivnost već veselje učinjenim. 3. Umoran sam! Jedan od češćih razloga koji dobijem kao razlog za nedolazak na trening. Opet je razlog (uz izuzetak nekih djelatnosti) zapravo psihički umor koji se najbolje anulira fizičkom aktivnošću. Dapače, nakon nekog vremena kad vam tjelesna kondicija poraste i sam „umor“ će se znatno smanjiti jer, kao što odavno znamo, tijelo i um su usko povezani. 4. Počet ću od ponedjeljka ...od nove godine i tako dalje... Izlika koja nam samo daje razlog da odgodimo nešto što je dobro za nas. Ponedjeljak, utorak, srijeda su samo dani u svakoj dvorani za vježbanje, a prvi trening je samo vaš prvi trening i zato nema potrebe za čekanjem već prvom prilikom u dvoranu. 5. Kad „smršavim/skupim malo konde“ pridružit ću se grupi Svrha svakog organiziranog treninga je razvitak tjelesne spremnosti i vjerujte puno brže ćete napredovati u grupi na planiranom treningu nego sami u nekim pojedinačnim bljeskovima. 6. „Nemrem naći frenda/icu koji će sa mnom, a neugodno mi je samom/oj“ Prednost individualnog sporta je što ne trebate partnera za vježbanje, bitna je samo vaša dobra volja. Vjerujte, kroz godine sam se svjedočio mnogim druženjima koja su započela u sportskoj dvorani, a pretvorila se u velika prijateljstva. Na kraju krajeva, socijalni aspekt je još jedan od dokazanih benefita sporta. 7. „Dobit ću previše mišića pa više neću biti ženstvena“ Jedan od razloga koji sam često čuo u dosadašnjoj karijeri, ali vjerujte, izgradnja mišićne mase je puno zahtjevnija i usmjerenija aktivnost koja iziskuje veće utege i kvalitetnu prehranu. Da, dobit ćete nešto mišićne mase ali to će vam samo pridonijeti zdravijem sportskom izgledu. 8. „Pronašao sam super tutorial pa ću raditi s frendom“ Iako video tutoriali ponekad znaju biti korisni, a i sam pojam on line treninga je u proteklih godinu dana postao mainstream. Vjerujte, NE MOŽETE naučiti bilo kakav boks on line nastavom. Možete dobiti sliku o tome kako bi to trebalo izgledati ali treba vam netko tko bi mogao napraviti korekcije u onome što činite. 9. „To je opasan sport, istući će me na prvom treningu“ Borilački sport je opasan samo ako ga prakticirate kod nekog neozbiljnog i nesvjesnog opasnosti, no to bismo mogli reći i za bilo koji sport. Posve je sigurno da niti u jednom ozbiljnijem klubu nećete na prvom treningu završiti u ringu ili, kako neki zamišljaju, u borbi na život ili smrt. Svi smo svjesni tjelesnih ograničenja i potreba vježbača i za svakoga postoji adekvatna grupa ovisno o stupnju znanja i želja. Naravno da neće na isti način trenirati natjecatelj i prosječni rekreativac. 10. Tamo su neki „sumnjivi tipovi“ Godinama se već borim sa stigmom o opasnim tipovima u borilačkom sportu. U svakoj dvorani postoje različiti tipovi vježbača bez obzira radi li se o umjetničkom klizanju ili muay thaiu. Ono što svaki odgovoran Klub čini je edukacija! Osim podučavanja o „borenju“ nastojimo svojim vježbačima usaditi i etiku sporta koja ne opravdava nasilje kao sredstvo komunikacije već samo kao sredstvo samoobrane ili sportskog natjecanja. Kao što rekoh, u svakom žitu ima kukolja ali u 40 godina bavljenja ovim sportom moja iskustva su posve oprečna ovim predrasudama. Na kraju krajeva, gotovo svi naši natjecatelji su studenti na zagrebačkom sveučilištu, a ne grubijani sa stranica crne kronike. Vjerojatno bi se pronašlo još razloga zašto ne krenuti vježbati, ali ovo su samo neki s kojima se najčešće susrećem.

Zato na kraju, vježbajte, vježbajte bilo što, bitno je da vas veseli!